Venecijanska komisija o amandmanima na Ustav Srbije

Datum kreiranja: subota, 30 jun 2018

ustavVenecijanska komisija Saveta Evrope, čije mišljenje i Evropska komisija prihvata kao ključno merilo za ocenu da li se reforma pravosuđa sprovodi u skladu sa standardima, zauzela je kritičan stav prema većini predloženih ustavnih amandmana na Ustav Srbije. U mnogim slučajevima, argumenti za kritiku rešenja iz Nacrta podudaraju se sa onim na šta je ukazivala domaća javnost, strukovna i druga udruženja, tako da je očigledno da je izgubljeno značajno vreme zbog zalaganja za koncepte koji nisu bili u skladu sa ciljem koji je proklamovan u strateškim aktima Republike Srbije – da se pravosuđe učini manje zavisnim od političkog uticaja.

Podsećamo takođe na ono što je bio stav Transparentnosti Srbije od početka – ključne promene radi smanjenja političkog uticaja na pravosuđe, naročito u procesu izbora novih sudija i javnih tužilaca, bilo je moguće sprovesti i pre izmene Ustava, da je postojala volja da se to učini. Naime, umesto da se čeka na izmenu najvišeg pravnog akta kako bi ministar pravde i predsednik skupštinskog odbora za pravosuđe prestali da budu članovi Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca po funkciji, oni su još od 2013, kada je takvo opredeljenje upisano u Strategiju reforme pravosuđa, mogli da prestanu da aktivno učestvuju u radu ovih tela, što se nije dogodilo. Nasuprot tome, glavni narativ reforme je prenet sa otklanjanja političkog uticaja na pravosuđe, na mere za zaštitu građana i države od „preterane nezavisnosti pravosuđa“, do čega bi navodno došlo ukoliko u pravosudnim savetima većinu budu činile sudije i tužioci koje izaberu njihove kolege.

U svojim glavnim zaključcima, Venecijanska komisija je pozdravila Nacrt amandmana i dala priznanje naporima Vlade Srbije, ali je ujedno konstatovala da postoje brojna otvorena pitanja koja bi trebalo rešiti.

Kada je reč o sastavu VSS, Venecijanska komisija ocenjuje da postoji mogućnost da skupštinski izbor dovede do toga da polovina članova VSS, koji ne dolaze iz reda sudija, bude „koherentna grupa koja deli slična mišljenja u skladu sa željama aktuelne vlade“, da stoga ovaj amandman nije pogodan za osiguranje pluralizma unutar VSS, i da vlasti Srbije treba da pronađu drugo rešenje. Slična ocena je i za budući VST koji treba da zameni Državno veće tužilaca.

VK kritikuje i ustavno rešenje koje bi moglo da dovede do čestih raspuštanja VSS. „Uzimajući u obzir sastav VSS od pet-pet, blokade u procesu donošenja odluka potencijalno bi mogle biti izazvane od strane dela VSS koji čine članovi izabrani u Narodnoj skupštini protiv sudija i vice versa.“ „Ovaj stav treba brisati odnosno zaoštriti uslove za raspuštanje.“

Kada je reč o razrešenju sudija i tužilaca zbog nestručnosti, VK smatra da su„izneti vrlo nejasni razlozi za razrešenje sudija i zamenika javnih tužilaca“. Zato je „važno da se u Nacrtu amandmana u vezi sa disciplinskom odgovornošću i razrešenjem predvidi više detalja“, a da „upotrebu nejasne terminologije kao što je "nestručnost", ukoliko nije bliže definisana, treba izbegavati i zbog toga brisati“. Pitanje odgovornosti sudija i tužilaca je jedno od najvažnijih, a gde praksa nije bila dobra ni pre ni posle pravosudnih reformi koje su preduzimane tokom poslednjih decenija.

U tom smislu, deo odgovornosti leži i na pravosudnim savetima – ukoliko oni ne budu bili spremni da kazne ponašanje sudija i tužilaca koji ne rade svoj posao dovoljno kvalitetno, izvršna i zakonodavna vlast koje žele da vrše pritisak na sudove i tužilaštva imaće izgovor da to čine.

Najoštrije su kritike u vezi sa idejom da se harmonizacija sudske prakse obezbedi merama koje bi bile propisane zakonom, iza čega je stajala ideja da u tome učestvuje i neko vansudsko telo.

U pogledu izbora javnih tužilaca, za VK je prihvatljivo rešenje koje u kontekstu položaja tužilaštva u Srbiji nije dobro, da Vrhovnog javnog tužioca bira Narodna skupština i da on ili ona „odgovara Skupštini za sveukupnu politiku sprovođenja zakona“, ali ne i da ostale javne tužioce bira parlament, kao što je sada predloženo.

Imajući u vidu da su kritike rešenja iz Nacrta brojne, sasvim je izvesno da se dalji proces ustavnih promena ne može izvesti tako što bi Ministarstvo pravde, bez dalje javne rasprave, izmenilo postojeći tekst i uputilo ga u proceduru koja prethodi usvajanju ustavnih promena. Naprotiv, budući da po nekim pitanjima postoji više načina za rešavanje problema, smatramo neophodnim da se se i o izmenjenom nacrtu organizuje javna debata. Preduslov da takva debata bude uspešna jeste da predlozi za koje se zalaže izvršna vlast budu obrazloženi. Takvo obrazloženje bi moralo da sadrži ne samo osvrt na stavove Venecijanske komisije i zadovoljenje minimalnih standarda nezavisnosti pravosuđa koje to telo promoviše, već i jasno davanje razloga za to zbog čega vlast u Srbiji smatra da bi upravo ta, od više ponuđenih i mogućih rešenja, na najbolji način postigla ciljeve zbog kojih se ova pravosudna reforma i sprovodi. Podsećamo da je upravo odsustvo obrazloženja za predložena rešenja, kao i vezivanje za ocenu Venecijanske komisije kao jedinog merila uspešnosti poduhvata izmene Ustava, bilo glavni nedostatak dosadašnje rasprave o ustavnim amandmanima.