Ustavne institucije i stvarna moć

Datum kreiranja: nedelja, 12 oktobar 2014
jermenija-zastavaJuče su iz Jermenije, osim fudbalskih, stigle i vesti o protestima građana zbog najavljene izmene ustava. Ukratko, protesti pokušavaju da spreče izmene koje imaju za cilj da povećaju ovlašćenja premijera, a sve zato što predsednik države po najvišem pravnom aktu ne može da se ponovo kandiduje na tu funkciju (ali bi mogao da postane premijer).

Po čemu je Jermenija ispred nas, i zašto ovakve izmene ustavnih ovlašćenja i protesti u Srbiji ne bi imali smisla? Zato što u Srbiji moć nosilaca javnih funkcija mnogo manje zavisi od njihovih ustavnih ovlašćenja nego od drugih činilaca. Tako je, na primer, Slobodan Milošević bio ubedljivo najmoćniji političar u zemlji od 1987. do 1989, kada još nije imao državnu (već samo partijsku) funkciju, a kada se 1997. preselio na, do tada nebitno, mesto "predsednika SRJ", ta moć se nije umanjila. Iako se nadležnosti predsednika Srbije nisu bitno menjale, politička moć Borisa Tadića je bila znatno veća od 2008. do 2012. nego na početku njegovog prvog mandata, kada je partija koju je vodio bila u opoziciji. Još očigledniji je situacija od 2012. do danas, kada se moć sa mesta predsednika države faktički preselila u Vladu, i to na mesto "prvog potpredsednika", a ne premijera, da bi se nakon izbora 2014, zajedno sa Aleksandrom Vučićem preselila na premijersko mesto.

Svi ovi primeri jaza između ustavnih ovlašćenja i faktičke moći govore rečito da smo još uvek veoma daleko od uspostavljanja pravne države, u kojoj bi institucije bile stabilna, a pojedinci koji ih vode prolazna kategorija.