Ko je kriv što nema direktora Agencije, a ko što se ne kontroliše kampanja pre kampanje

Datum kreiranja: četvrtak, 16 februar 2017

vucic rtsPredsednik Vlade i predsednički kandidat pomenuo je, u gostovanju na RTS-u, na neobičan način neizbor novog direktora (koga je nazvao „predsednik“) Agencije za borbu protiv korupcije – kao da je u pitanju diverzija kandidata već 15 godina pokojnog „DOS“-a.

„Ja kampanju ne vodim, ko vodi kampanju od nas, niko, mi nismo ni dinara potrošili, ni jednu tribinu nismo održali za kampanju bilo čega. Nigde nisam otišao da se predstavim na bilo koji način. Je l' to istina, jeste. Pa što onda pričate o nekakvim kampanjama. Kampanju vode određeni dosovski kandidati, oni vode tu kampanju, nemaju pravo po zakonu da je vode, ljudi ne razumeju dobro, ti ljudi nemaju pravo da troše ovolike pare a niko ih ne pita ni odakle ni kako po zakonu... Namerno neko nije hteo da izabere predsednika Agencije za borbu protiv korupcije da ne bi mogli da ih pitaju, nego smo dobili 4 glasa umesto 5 glasova koliko je trebalo za izbor, zato što bi ih neko pitao odakle vam te pare. A koja vam je to strana ambasada platila da imate toliko para, meni nije, a nekima jesu platili od tih dosovskih kandidata“.

Isključivi krivac za to što će novog direktora Agencije biti teško izabrati je vlast, oličena u poslaničkoj većini i partiji koju upravo Vučić predvodi. Naime, Odbor Agencije ima samo šest članova, od devet koliko bi trebalo. Toliko ih je zato što godinama, odnosno mesecima nije stavljen na izbor zajednički predlog Poverenika i Zaštitnika građana za jednog člana (Vida Petrović – Škero), kao ni zajednički predlog novinarskih udruženja (Živojin Rakočević).  Takođe je od skora upražnjeno mesto kandidata koji se bira na predlog predsednika Republike. 

Vlada je kriva i na drugi način – izmene Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije su inicijalno planirane za 2014, ali do njih još uvek nije došlo. Jedna od promena bi se mogla odnositi i na način donošenja odluka unutar Odbora, jer nije logično da se odlučivanje uvek vrši apsolutnom većinom glasova. 

Kako god bilo, optužba Vučića na račun dva člana Odbora koja nisu glasala za kandidata za koga (koju) su glasala preostala četiri je bez ikakvog dokaza ili osnova. Naprotiv, kada se imaju u vidu prethodno dostupne informacije o tome da se među kandidatima nalazilo i nekoliko visokih službenika iz prethodne (2012-2016) postave Ministarstva pravde, sa znatno više bi se argumenata moglo pretpostaviti suprotno – da su četiri člana Odbora Agencije dala glas za kandidata koji je blizak političkoj stranci iz koje dolaze svi najmoćniji funkcioneri u zemlji, a da su se dva člana Odbora tome suprotstavila. Kako god bilo, to ostaje u sferi nagađanja, budući da Odbor nije obelodanio ime kandidata o kojem se glasalo, kao ni razloge za pojedinačne glasove.  

Kako god bilo, izbor direktora Agencije je značajna stvar, ali taj organ i sada ima vršioca te dužnosti i službenike zaposlene u sektorima koji se bave kontrolom finansiranja kampanje i poštovanjem obaveza od strane javnih funkcionera. Drugim rečima, ako ima neke nezakonitosti u finansiranju predsedničkih kandidata, onda bi Aleksandar Vučić, u svojstvu oštećenog predsedničkog kandidata, ili bilo ko drugi mogao da prijavi tu nezakonitost i zatraži od Agencije da je ispita. Do toga ne dolazi, a već je postao uobičajen manir (naročito često praktikovan od predstavnika SNS pred izbore u Beogradu i Vojvodini) da se optužbe za kršenje zakona koriste za sticanje političkih poena a da iza toga nema ni krivičnih prijava niti informacija o tome da li je stvarno bilo zloupotreba.

U ovom slučaju postoji jedan dodatan problem. Kada bi novac za promociju nekog predsedničkog kandidata poticao, ne samo „od ambasadora“, već iz najcrnjih zamislivih fondova, to ne bi bilo zabranjeno sve dok se troši pre raspisivanja izbora. Naime, Zakon o finansiranju političkih aktivnosti sva prava i obaveze predlagača kandidata koje se tiču finansiranja izborne kampanje vezuje za period od raspisivanja do održavanja izbora. Ni drugi zakoni ne zabranjuju potencijalnim kandidatima vođenje raznih oblika kampanje pre raspisivanja izbora. U Zakonu o elektronskim medijima postoji samo jedna, i to nevešto sročena, zabrana elektronskim medijima da emituju oglase van kampanje. 

Ko bi mogao da bude kriv za ovakav propust? Ne treba tražiti daleko – slično kao i Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, tako je i Zakon o finansiranju političkih aktivnosti trebalo da bude izmenjen do kraja 2014, na osnovu prvobitnog Akcionog plana za primenu Nacionalne antikorupcijske strategije iz 2013.  Umesto celovitih izmena tog akta, koje je po sopstvenom akcionom planu trebalo da predloži Vlada još pre 2,5 godine, na predlog poslaničke grupe SNS usvojene su izmene koje nemaju veze sa rešavanjem problema iz strateškog akta. Tim izmenama je, između ostalog, omogućeno političkim strankama koje dobijaju novac iz budžeta za finansiranje svog redovnog rada (van izbora) da taj novac takođe koriste za finansiranje izborne kampanje i za kupovinu nepokretnosti. Na taj način je dodatno povećan jaz u mogućnosti promocije koji i inače postoji između kandidata koji dolaze iz najvećih parlamentarnih stranaka i ostalih.