Nedorečene izjave republičke tužiteljke

Datum kreiranja: ponedeljak, 16 novembar 2020

Posle intervjua predsednika Višeg suda u Beogradu i reakcije predsednika države, oglasila se i Republička javna tužiteljka, Zagorka Dolovac, intervjuom u Večernjim novostima, koji je objavljen i na sajtu RJT

Iako su u intervjuu postavljena neka bitna pitanja, javnost je ipak ostala bez odgovora na ona koja su bila suštinski važna, kako pre, tako i posle prethodnih izjava drugih aktera. Tako je, republičkoj tužiteljki data prilika da komentariše izjavu kako „nijedan slučaj visoke korupcije nije otišao iz tužilatva u sud“. Međutim, u nastavku je pitanje glasilo: Šta se dešava sa antikoruptivnim odeljenjima? Kao što smo već komentarisali, za slučajeve tzv. „visoke korupcije“, u većini slučajeva uopšte nisu nadležna posebna odeljenja koja od 1. marta 2018. rade u okviru četiri viša javna tužilaštva, koja su preuzela nadležnosti svih drugih osnovnih i viših javnih tužilaštava, već Tužilaštvo za organizovani kriminal. Stoga njihovi rezultati, kakvi god da su, ne mogu da se tumače, niti se tumače u relevantnim izveštajima (uključujući i onaj Evropske komisije), kao učinak u borbi protiv korupcije na visokom nivou.

Državna tužiteljka je iznela statističke podatke o radu posebnih odeljenja od 1. marta 2018. – da su obradili obradila više od 24.000 krivičnih prijava, podnela optužne akte protiv 2.163 okrivljenih, a sudovi su doneli osuđujuće presude protiv 1.295 lica i samo 39 oslobađajućih. Njen komentar je bio da „podaci jasno govore o kvalitetu i kvantitetu rada tužilaštava u borbi protiv korupcije".

Da li se takav zaključak može izvesti?

Već na prvi pogled, ne. Naime, ako je broj krivičnih prijava čak jedanaest puta veći od broja optužnih akata, javnost bi mogla da zaključi upravo suprotno – da su tužilaštva mnogim krivcima progledali kroz prste. Takav zaključak ipak ne bi bio ispravan, jer je vrlo verovatno da među odbačenim krivičnim prijavama zaista većinu čine one koje nisu bile osnovane. Dalje, sam statistički podatak o učinku ne govori gotovo ništa ako se ne uporedi sa stanjem u ranijim godinama u vezi sa istim tim krivičnim delima. Najzad, posebna odeljenja za suzbijanje korupcije se u stvari bave i mnogim drugim krivičnim delima, gotovo celim poglavljem privrednog kriminala, a ne samo korupcijom javnih funkcionera i službenika.

Posebno je zanimljiv apel RJT građanima, privredi i institucijama da sarađuju sa tužilaštvom i pomognu tužiocima, kada se ima u vidu da se na sajtovima tužilaštava ne mogu pronaći, na primer, objašnjenja o tome kako građani mogu da tužilaštvu dostave informacije o mogućoj korupciji na siguran način, objašnjenja koja su im prava u slučaju da izvrše uzbunjivanje, kao i činjenica da se tužilaštvo nije oglašavalo tako da ohrabri građane da sa njima podele svoja saznanja u prilikama kada je to bilo primereno – na primer u vezi sa krivičnim delima koja mogu biti u vezi sa procesom izbora (zloupotrebe službenog položaja, davanje i primanje mita u vezi sa glasanjem, nezakonito finansiranje izborne kampanje i drugo), kao što je Transparentnost Srbija predlagala.

Na pitanje o učinku Tužilaštva za organizovani kriminal, ona kaže da su „tokom 2019. podnete krivične prijave protiv 161 osobe, od kojih je 64 optuženo, i to 32, dakle 50 odsto, za krivična dela upravo "visoke" korupcije, s obzirom na to da su okrivljeni bili izabrana, imenovana ili postavljena lica, ili je vrednost imovinske koristi bila preko 200 miliona dinara“, i izražava čuđenje da ovi podaci nisu bili poznati sudiji Stepanoviću, kada je iznosio svoje viđenje. Pošto se izjava predsednika suda izričito odnosila na presude protiv ministara i direktora javnih preduzeća, demanti bi mogao da glasi jedino tako što bi bili navedeni slučajevi u kojima su za korupciju osuđeni upravo takvi funkcioneri, ukoliko se neki od njih nalaze među 32 optužene osobe u 2019. Podaci o predmetima u kojima je postupalo tužilaštvo se ne objavljuju, osim na nivou statistika, ni na sajtu TOK, ni u izveštaju Republičkog javnog tužilaštva, ni na sajtu Višeg suda u Beogradu koji po njima presuđuje.

Kada je reč o informisanju javnosti o predmetima, veoma je zanimljivo to što se republička tužiteljka poziva na to da je još pre deset godina ukinula obavezno uputstvo kojim je prvostepenim tužilaštvima bilo zabranjeno da samostalno komuniciraju sa medijima, omogućivši njihovim rukovodiocima da obaveštavaju javnost o predmetima za koje postoji interesovanje, u skladu sa zakonom. Međutim, u praksi, javnost o predmetima za koje postoji interesovanje, daleko češće i od viših i od republičkog javnog tužilaštva obaveštavaju politički funkcioneri ili MUP.

Na pitanje o „guranju predmeta u fioku“, tužiteljka govori da „je u svim predmetima koji su formirani u tužilaštvima doneta tužilačka odluka u skladu sa zakonom.“Tu dolazimo do ključnog problema – pitanja koje nije ni postavljeno, pa ni odgovoreno. Mada su neke od odluka tužilaca u predmetima koje su obrađivali sporne, najveći problem jeste nepostupanje u situacijama kada nikakvih krivičnih prijava nije ni bilo, a kada su tužioci propustili da na osnovu javno iznetih sumnji i dokaza moguće korupcije propustili da sami istraže da li je zaista došlo do krivičnog dela.