Nemanja Nenadić za AJB: Sistem u Srbiji je duboko korumpiran

Datum kreiranja: četvrtak, 03 februar 2022

nn ajb btNemanja Nenadić, programski direktor Transparentnosti Srbija, govori o partijskim kadrovima u najvećim javnim preduzećima, infrastrukturnim poslovima koji se dobijaju bez konkursa, preplaćenim investicijama, činjenici da se slučajevi korupcije ne istražuju, uprkos nezakonito realizovanim konkursima, ili sklapanjem poslova bez njih.

– Srbija je na ovoj listi rasla samo u periodu od 2003. do 2007. godine, a nakon toga nije bilo nikakvih bitnijih promena. Odgovornost SNS-a leži na drugoj strani – oni su imali jedinstvenu priliku da stvari poprave na bolje. Pre njih ni jedna vlast nije bila tako snažna i stabilna, ni jedna nije imala mogućnost da sprovodi potrebne reforme, ni jedna nije uživala tako široku podršku, kako iz inostranstva, tako i unutar zemlje. Umesto da te prilike iskoriste za uspostavljanje sistema koji će omogućiti borbu protiv korupcije, za šta su, na kraju krajeva i dobili podršku 2012, oni su ih iskoristili za potpuno suprotne namene – za dalje slabljenje institucionalne kontrole i potiranje kritičke javnosti.

– Javna preduzeća su oduvek bila deo podele partijskog plena. Razlika u odnosu na sadašnje stanje jeste to što je takva praksa od 2012. postala nezakonita. Tada je, naime uvedena i gromoglasno najavljena dužnost da se direktori javnih preduzeća biraju kao profesionalci, na konkursima. Namera očigledno nije bila iskrena što se pokazalo veoma brzo – za neka preduzeća konkursi nisu bili ni raspisani ili su se na njih javljali samo oni ljudi koji su znali da će dobiti političku podršku. Onda se Vlada opredelila da većinu konkursa nikada ne okonča, već da imenuje vršioce dužnosti, koje će držati „na kratkom povocu“. Dakle, nisu na ta mesta instalirali čak ni partijske ljude sa relativno sigurnim višegodišnjim mandatom, već pojedince koji mogu da budu zamenjeni u bilo kom trenutku i koji će svojim mentorima iz vlade, predsedniku države, predsedniku partije ili bilo kom drugom ko ih na tom mestu drži, biti lično odgovorni na dnevnom nivou. Najzad, poslednjih nekoliko godina smo ušli u novu fazu – potpunog bezakonja. Iz razloga koje zaista ne mogu da razumem, Vlada je prestala da čak i postavlja privremene vršioce dužnosti, nego je pustila da im istekne zakonski mandat od godinu dana i ostavila je da javnim preduzećima upravljaju građani koji na to nemaju nikakva veća prava od bilo kog drugog. Tako su stvorili situaciju da je svaki akt tih bivših v.d. direktora ništavan, svaki ugovor, svaka odluka o zapošljavanju ili otkazu radnika, što potencijalno može stvoriti ogromnu štetu. Milorad Grčić je samo finale tog dugotrajnog i sistemskog urušavanja elementarne pravne sigurnosti. Ne samo da je „razrešen“ 4,5 godine nakon što mu je mandat stvarno prestao, već uopšte nije imenovan novi vršilac dužnosti, pa se „razrešeni“ Grčić i dalje vodi kao zastupnik najvećeg srpskog javnog preduzeća u Agenciji za privredne registre.  (Ispravka: Prema objavljenim podacima na sajtu APR, Milorad Grčić je brisan kao zastupnik EPS 27.1.2022, na osnovu ostavke koju je podneo 12.1.2022).

– Video sam taj izveštaj, ali nisam u potpunosti siguran na osnovu čega su zasnovane procene o tome da je realna cena upravo toliko manja. U svakom slučaju, situacija je takva da Srbija svoje najveće infrastrukturne radove verovatno plaća više nego što bi trebalo, ali da ne možemo potpuno pouzdano znati koliko. Naime, svi ti poslovi su ugovoreni bez nadmetanja, već direktnim dogovorom. Kod ugovora koje zaključuje Vlada Srbije moguća su poređenja jedino sa drugim sličnim projektima koji se sprovode u drugim državama. Rizici od korupcije kod ovakvih aranžmana su enormni. Pravni osnov za takve ugovore su međudržavni sporazumi, posebni zakoni za pojedine projekte („Moravski koridor“, „Beograd na vodi“), a odnedavno i Zakon o linijskoj infrastrukturi, na osnovu kojeg se kroje posebna pravila za svaki novi projekat izbora „strateškog partnera“. Usled toga što je ovakvo direktno dogovaranje pravno pokriveno, čak i da postoji neki tužilac koji bi to želeo da istražuje, vrlo je verovatno da je sve u skladu sa (unapred nameštenim) pravilima.

– To zaista liči na začarani krug. Ponekad je čak moguće vrlo lako prepoznati posledice promene vlasti po tome što se menja ključni izvođač radova ili dobavljač neke opreme za državne i lokalne organe i javna preduzeća. Naravno, ima i firmi koje se lako prešaltaju, pa ono što su činili kao uslugu jednoj stranci na vlasti, rade i za njene naslednike. Stvar dodatno komplikuje to što se najveći poslovi dodeljuju stranim firmama (npr. kineskim, ili u slučaju „Beograda na vodi“ preduzeću koje je u većinskom vlasništvu firme iz Emirata), a zatim ti poslovni partneri Vlade nemaju nikakvu dužnost da sprovode javne nabavke, već slobodno biraju ko će raditi za njih. Taj izbor, verovatno, nije potpuno slobodan, već zavisi od toga koji izvođači su po volji i domaćim donosiocima odluka, drugim rečima – firmama koje su povezane sa domaćim političarima. Zato je poražavajuće da takvi aranžmani nikada nisu ispitani sa stanovišta moguće korupcije, čak ni onda kada su novinari predstavili vrlo uverljive dokaze da stvari nisu čiste. Na primer, kada je istraživačka mreža KRIK otkrila da brat Siniše Malog (sadašnjeg ministra finansija, prim. aut.), bivšeg gradonačelnika Beograda ima stan koji mu je darovao Milenijum tim, firma koja izvodi radove na prostoru „Beograda na vodi“.

Inače, stranke koje su na vlasti, kada je reč o finansiranju onoga što su zaista partijske potrebe, nemaju više ni potrebu da posežu za crnim fondovima. Naime, u sadašnjoj konstelaciji snaga, SNS, kao izrazito dominantna, ima trenutno prihode iz budžeta koji su toliko veliki da im, u stvari, ostaje višak koji ulažu u partijske nekretnine. Druge, pak, stranke, imaju finansijske potrebe, ali znatno manju mogućnost da ih zadovolje na neki nelegalan način. Stoga je manje verovatno da se novac od nameštenih nabavki pretače u partijske fondove, a više verovatno da služi za ličnu korist.

– Mislim da je ovde pre reč o zadovoljenju ekonomskog interesa investitora, a još pre onih koji u Beogradu i drugim urbanim centrima odlučuju o promenama planova, a znaju da ne mogu računati sa tim da će večno ostati u poziciji da na taj način raspolažu javnim resursima. Drugim rečima, u pitanju je korišćenje prilike da se u večito žedni gradski budžet slije dodatni novac od doprinosa za stambenu izgradnju, a vrlo verovatno i za neku dodatnu ličnu zaradu. To ne bi bilo prvi put. Beograd je imao u proteklih 25 godina veoma bogato iskustvo sa sličnim aranžmanima i posledice su veoma vidljive.

Da ne govorim o tome da je čak i aktuelna vlast u Beogradu obelodanila zloupotrebe jednog svog funkcionera srednjeg ranga u beogradskoj opštini Palilula u vezi sa uzimanjem mita radi odobravanja nelegalne gradnje i da su slične optužbe bile i na račun doskorašnjeg predsednika opštine Stari Grad, ali da javnim tužiocima nije palo na pamet da ispitaju da li se po sličnom principu posluje i u drugim delovima grada.

– To zvuči kao potpuno sumanut poslovni potez, ali je sasvim moguće da nemamo na raspolaganju potpune informacije. Naime, na osnovu onog što je poznato stiče se utisak da se namera da Telekom uništi domaću poslovnu konkurenciju (i političku konkurenciju svojih nalogodavaca), mogla zadovoljiti i uz plaćanje daleko manje sume. Tu nam dakle, nedostaje neko logično objašnjenje zašto je Telekom ponudio značajno više i da li se ponude razlikuju i na neki drugi način osim u ceni. Ako je tako, onda nije reč samo o uništavanju konkurencije, već o izvlačenju novca za neke druge namene.

– U suštini, kada je reč o dodeljivanju državnih poslova firmama koje su u vlasništvu ili su na neki drugi način povezane sa rođacima javnih funkcionera, sama ta činjenica ne treba nikada da bude kraj priče, a treba da bude njen početak. Dakle, ako je posao dobila firma gde radi na primer premijerkin ili ministarkin brat, to još uvek nije dokaz da je posao namešten, ili da je nabavka nepotrebna. Međutim, to može da bude signal da se izvrše dodatne provere i da se utvrdi ono što zaista jeste ključna činjenica – da li je nabavka bila stvarno potrebna, da li su uslovi bili relevantni, da li su kriterijumi bili postavljeni tako da favorizuju upravo tu firmu, da li je bilo dovoljno vremena da se jave svi zainteresovani, zašto se druge firme nisu javljale (ako nisu). Svi drugi načini da se reši ovaj problem su, na žalost, neefikasni. Naime, ako bi se zabranilo poslovanje države sa firmama koje su u određenoj meri povezane sa funkcionerima, to bi se vrlo lako moglo zaobići time što bi umesto njih dolazile firme u vlasništvu daljih rođaka, prijatelja i slično.

Imamo i brojne druge slučajeve kada takvih indicija nema, a potpuno je jasno da je nabavka nameštena, iz uslova koji su postavljeni u konkursnoj dokumentaciji, a nikakve provere ne slede. Nema kontrole ni od strane Kancelarije za javne nabavke, ni od strane javnog tužilaštva. Uzmimo, na primer, slučaj nabavke vozila koja nose „Oko sokolovo“ (uređaj za snimanje parkiranih vozila, prim. aut.) u Beogradu, koja je bila potpuno očigledno nameštena za samo jednu firmu i jednu vrstu automobila.

– Kada je reč o troškovima koji su vezani za kovid, tu smo još uvek u fazi gde ne možemo pouzdano reći ne samo da li je bilo korupcije, već nemamo ni većinu elementarnih informacija o tome šta je kupljeno i koliko je plaćeno. Oni oskudni podaci koji jesu dostupni, na primer u vezi sa izgradnjom kovid bolnica, pokazuju da proces izbora ponuđača nije bio otvoren, da su mogli da se jave samo oni koji su direktno pozvani, da razlozi za nepostojanje otvorenog poziva nisu bili opravdani u skladu sa zakonom, te da nisu poznati kriterijumi na osnovu kojih su odabrani oni koji će biti pozvani. Kada bi se znalo više, onda bi se mogao izvesti zaključak da li je posao bio na neki način štetan i da li je bilo prostora za korupciju.

Još gora je stvar kada je reč o kupovini nekih drugih potrepština, naročito u prvoj polovini 2020. godine, za šta nikakvi proverljivi podaci nisu dostupni. Zahtevi javnosti da se informacije obelodane svakako ne znače automatski optužbu da su poslovi bili koruptivni. S druge strane, sama činjenica da vlast krije podatke je ta koja može da podstakne takve sumnje. Nesporno su postojali razlozi da se postupci sprovode hitno, pa čak i da se sprovode tajno u određenoj meri (npr. za respiratore u prvim nedeljama pandemije), ali nema nikakvog razloga da te informacije budu tajne i danas. Možda, kada je reč o ceni vakcina može biti i nekih legitimnih razloga da se deo informacije ne prikaže još uvek, jer vidimo da je to problem i u drugim državama i u njihovim ugovorima sa proizvođačima. Čak ni u tom slučaju, potpuna tajnost nema potporu u odredbama našeg zakona.

– Srbija jeste visoko korumpirana država. Jedan od razloga za takvu tvrdnju jeste upravo to što brojni slučajevi u kojima postoje solidni razlozi da se sumnja u korupciju ostaju neispitani. Srbija nije čak ni država u kojoj se borba protiv korupcije koristi kao efikasno sredstvo odmazde prema političkim protivnicima, to jest, nije čak ni država u kojoj se korupcija goni selektivno po političkoj liniji. Tako, mi i dan danas slušamo od predstavnika desetogodišnje vlasti optužbe za zloupotrebe i korupciju „bivših“ (to jest, onih „bivših“ koji nisu u međuvremenu prešli u njihov tabor), a za koje ne samo da nema osuda, već nisu podnete ni krivične prijave.

Sistem u Srbiji jeste duboko korumpiran i iz razloga što je sasvim jasno da brojne bitne odluke nisu doneli oni koji su ih formalno predložili ili za njih glasali, već neko drugi, i da nisu donete iz razloga koji su proklamovani, već radi zadovoljenja nekog neprikazanog partikularnog interesa. Drugim rečima, bez obzira na to što se korupcija može dogoditi u bilo kojoj državi i pravnom sistemu, praksa nam pokazuje da u Srbiji javni interes nije zaštićen od korupcije ni u postupku donošenja odluka ni onda kada treba naknadno utvrditi da je došlo do korupcije i kazniti je. Ipak, neki elementi sistema prevencije i kažnjavanja korupcije postoje, neki se čak i primenjuju. Da nije tako, država bi se u potpunosti urušila. To je ujedno i nekakav osnov za nadu da se stvari mogu promeniti na bolje.

 

Intervju za AJB, autor: Bojan Tončić