Ugovor o Beogradu na vodi: rizici, obaveze i korist

Datum kreiranja: petak, 24 april 2015

bgd errorZa nedelju je najavljeno potpisivanje ugovora o Beogradu na vodi. Tek tada ćemo saznati o kakvom je ugovoru zapravo reč i šta sadrži. Iz onoga što je do sada saopštavano, kroz izjave i najave političara, može se zaključiti da je reč o javno-privatnom partnerstvu (formiranje zajedničkog preduzeća) ili o prodaji do 70% udela u postojećem preduzeću u državnom vlasništvu, na osnovu budućih ulaganja stranog partnera. S obzirom da se sve zasniva na međudržavnom sporazumu (Srbije i UAE), izbegnuti su (ili će tokom realizacije moći da se izbegnu) antikorupcijski mehanizmi iz Zakona o javno-privatnom partnerstvu (studija opravdanosti, javni konkursi, procedure nadzora nad sprovođenjem obaveza) kao i druge procedure i pravila iz domaćih propisa.

Političari tvrde da država neće imati obaveze niti preuzimati rizike i da će imati samo (ekonomsku) korist. Takva korist će nesumnjivo postojati u odnosu na postojeće stanje, u kojem je zemljište na području "Beograda na vodi" uglavnom neizgrađeno. Međutim, s obzirom da nije bilo konkurencije, nikada nećemo saznati da li je korist mogla da bude veća.

S druge strane, objavljivanje ugovora, što bi trebalo učiniti odmah nakon zaključivanja, omogućiće da se sagleda da li su obaveze države i investitora uravnotežene i da li u tome postoje neki rizici.

Prvo, na osnovu nedavno usvojenog lex specialisa, investitor neće plaćati naknadu za građevinsko zemljište, već će umesto toga, u istoj vrednosti izgraditi objekte javne namene. Važno je šta tačno stoji u ugovoru u vezi sa ovom obavezom - kakvi su rokovi, kako je definisan nadzor, ko i kako utvrđuje vrednost radova i vrednost kompenzovane naknade za građevinsko zemljište.

Država će, s jedne strane, možda preuzeti obaveze koje nesumnjivo donose trajnu korist, a u vezi su sa ovim projektom - poput izmeštanja železničke i autobuske stance, izgradnje obilaznice i mosta kod Vinče. U vezi sa ovim obavezama eventualno sporno može biti finansiranje, posebno ukoliko se i ono uvede pod plašt međudržavnog sporazuma i mimo tržišta odrede uslovi koji će se (kroz političke izjave) proglasiti povoljnim.

Najveću opasnost, ipak, nosi eventualno preuzimanje obaveza i rizika za slučaj da investitor ne može da proda ili izda stambeni i poslovni prostor koji izgradi ili višedecenijske povlastice investitoru, koje bi značile dugotrajno odricanje prihoda budžeta.

Gradnačelnik je u ranijim izjavama negirao da će država preuzeti bilo kakav rizik u vezi sa prodajom budućih nekretnina. S obzirom na to da se može očekivati da će glavna vrednost koju Srbija ulaže u ovaj projekat biti građevinsko zemljište, a glavna obaveza investitora izgradnja poslovnog i stambenog prostora, bilo bi dobro da ugovor predvidi mehanizme koji će obezbediti poštovanje načela srazmernosti davanja ugovornih strana, kako bi se izbegao nastanak situacije nalik onoj sa naftno-gasnim sporazumom.

Da podsetimo, tim sporazumom je bila predviđena "vezana trgovina" - prodaja NIS i korišćenje domaćih nalazišta nafte pod povoljnim uslovima (pogodnost za rusku stranu) i izgradnja magistralnog gasovoda (glavna povoljnost za srpsku stranu). Međutim, sporazum nije sadržao mehanizme koji bi doveli do promene jednog njegovog dela, ukoliko drugi deo ne bude realizovan.