Zakon o javno privatnim partnerstvima ima antikoruptivni potencijal, ali  je važno da se zakon primenjuje, odnosno da prestane praksa izvođenja  velikih infrastrukturnih projekata koja imaju obeležja koncesija ili  javno privatnih partnerstava korišćenjem izuzetaka od primene, ukazali  su predstavnici Transparentnosti Srbija na okruglom stolu u Novom Sadu.
 
To je najčešći slučaj sa odredbom koja od primene zakona izuzima  partnerstva zasnovana na međunarodnim ugovorima Srbije. U takvim  slučajevima, kada se sa potencijalnim investitorima direktno pregovara  izostaju najvažniji antikoruptivni mehanizmi koje Zakon o JPP i  konesijama predviđa - konkurencija i nadzor. 
 Prilikom izrade  Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije, TS je insistiral ada se  uvede obavezna analiza troškova, koristi i štete koju donose ugovori  sklopljeni direktnim pregovorima na osnovu međunarodnih ugovora, ali taj  predlog nije prihvaćen.
 Zbog toga danas imamo situaciju da je Komisija za JPP od formiranja 2012. godine odobrila samo sedam projekata JPP.
 Na okruglom stolu, na kome je učestvovao član Komisije Branislav  Bugarski, analizirani su razlozi za ulazak u JPP, rizici po javnog  partnera i javne finansije, kao i konkretni primeri partnerstava  sklopljenih pre i nakon usvajanja Zakona o JPP.
 Branislav  Bugarski je ocenio da Srbija na sadašnjem nivou drustveno-političke  svesti nije spremna za velike projekte iz javno-privatnog partnerstva,  jer će se to pretvoriti u “šibicarenje”.
 “Zato mislim da se za sada trebamo držati manjih projekata, poput javnog prevoza u nekim opštinama”, rekao je Bugarski.
 On je ocenio da nema tog zakona u državi kao što je Srbija koji će da  reši pitanje korupcije, već problem korupcije može da reši samo država  koja je sistemski postavljena, funkcionalna i u kojoj Poreska uprava  radi svoj posao.
 Bugarski je rekao da su javno-privatna  partnerstva teški i odgovorni projekti, u kojima se vodi računa o svakoj  reči i paragrafu, jer su to projekti vredni desetine miliona evra, o  kojima državu ili opštinu treba da zastupaju kadrovi koji su u svakom  smislu obučeni da rade taj posao, a kojih u Srbiji nema ni izbliza  dovoljno.
 “Dugoročno pucate sebi u kolena sa demagogijom da  ljudi u javnom sektoru treba da rade za 20, 30 ili 50 hiljada dinara.  Morate imati ljude koji su stručni i kompetentni i koji mogu da  pregovaraju u ime države ili opštine za javno-privatna partnerstva”,  poručio je Bugarski.
 Programski direktor Transparentnosti  Srbija Nemanja Nenadić rekao je da su javno-privatna partnerstva  visokorizični vid angažovanja javnih sredstva, jer može da se desi da je  podela rizika i podela koristi nedovoljno jasna.
 “Može se  desiti i da javni partner uloži više nego privatni partner a da kasnije u  raspodeli dobiti ne dobije ono što je uložio. Može se doći u istuaciju  da se šteta prelije na javnog partnera”, kazao je Nenadić.
 Prema njegovim rečima, projekat “Beograd na vodi” je očigledno  javno-privatno partnerstvo, iako se to ne pominje, a predstavnici  privremenog organa naglašvaju da će se direktno pregovarati samo sa  jednim investitorom.
 Saradnik TS Zlatko Minić ukazao je da  Zakon o JPP predviđa da se, i u slučaju da privatni partner sam ponudi  projekat, kao što je slučaj sa Beogradom na vodi, konkurencija ne može  isključiti, već se raspisuje konkurs na kome ravnopravno učestvuje i  potencijalni investitor koji je inicirao projekat. 
 Mogući izuzetak je, ako je reč o partnerstvu koje se realizuje po međunarodnom ugovoru koji je sklopila Srbija.
 Branislav Bugarski ocenio je da se projektu “Beograd na vodi” pristupa nedopustivo demagoški i populistički
 “Hajdemo da razgovaramo normalno, manite se megalomanije. Ali to je deo  našeg političkog folklora, političke bare u koju bacite bombu, kažete  tri milijarde za ‘Beograd na vodi’. Otkud tri milijarde u budžetu, kada  je reč tek o najavljenoj investiciji koja će se, i ako bude realizovana,  trošiti namenski”, upitao je Bugarski.
 On je dodao da je “Beograd na vodi” realan projekat ukoliko se odredi rok za realizaciju do 2025. ili 2030. godine.
 “Da skupite, recimo, sve inženjere protivpožarne zaštite u Srbiji, oni  ne bi mogli za tri godine to da 'pretresu'”, ocenio je Bugarski. 
 Prema njegovim rečima, definicija međunarodnog ugovora u slučaju projekta “Beograd na vodi” je veoma problematična.
 “Ako hoće da dođe međunarodni partner iz Ujedinjenih Arapskih Emirata,  to nije međunarodni ugovor već jedan od javno-privatnih partnera, koji  treba da bude ravnopravan sa svim ostalim koji će biti eventualno  zainteresovani”, rekao je Bugarski.
 Dodao je da bi bilo  logično da država Srbija da oglas u britanskom Fajnenšel tajmsu  (Financial Times), u kojem će navesti da ima 80 hektara prostora i da  traži arhitektonsko rešenje i finansiranje za “Beograd na vodi”.
 “Dajte prvo da vidimo koliko ima tih investitora koji bi tu viziju  ponudili pa da odaberemo, a ne da se unapred opredeljujemo samo za  jednog. Ne mogu se tako ozbiljni projekti raditi po sistemu prekjuče smo  ga smislili a sutra ćemo ga realizovati. Potrebne su ozbiljne pripreme,  ozbiljne studije izvodljivosti i opravdanosti, a pripremni posao treba  da traje godinama”, naveo je Bugarski. 
 Tribina je organizovana  u okviru projekta  “Povećana transparentnost i efikasnost javnog  sektora u četiri oblasti”, koji je podržala Delegacija EU u Srbiji i  Kancelarija za saradnju sa organizacijama civilnog društva Vlade Srbije.