Business Joomla Themes by Justhost Reviews

Posledice neuređenog lobiranja - primer Železare

Datum kreiranja: nedelja, 08 mart 2015

blis esmark slovak lobiranjeU optužbi za "sabotažu" protiv Esmarka, ova kompanija, između ostalog navodi da je Peter Karamaš "lobirao kod članova radne grupe za privatizaciju da glasaju protiv "Esmarkove" ponude".

Ova optužna otvara dva važna pitanja - zašto Srbija nema Zakon o lobiranju iako su dve antikorupcijske strategije predviđale njegovo usvajanje, i zašto se državni organi i tužilaštvo ne oglašavaju iako izjava vlasnika Esmarka ukazuje na moguće izvršenje ili pokušaj izvršenja krivičnog dela.

Kao što smo već ranije ukazali (http://goo.gl/TrJo9r), ako su tačni navodi sa Vladine konferencije za štampu, ponuda Esmarka uopšte nije ni trebalo da bude prihvaćena, zato što je bila ispod uslova koji su traženi u tenderskoj dokumentaciji (nacrt ugovora o privatizaciji je predviđao obavezu očuvanja minimalnog obrtnog kapitala od 100 miliona dolara, a "Esmark" je navodno nudio da garantovani iznos bude manji). Da je Vlada ipak odlučila da ponudu prihvati (zato što je bila jedina koja je prethodno ocenjena kao "prihvatljiva"), druge zainteresovane firme bi imale puno pravo da traže naknadu štete, jer bi (makar hipotetički) i one možda dale ponudu da su unapred bili poznati takvi uslovi. Esmark sada tvrdi da im je posao upropašten zakulisnim radnjama.

Glavni problem je ipak to što optužbe Esmarka protiv Karamaša građani Srbije ne mogu da provere. Ukoliko je neko "lobirao" kod članova Vladine komisije da ponuda bude prihvaćena ili odbijena, to bi trebalo da bude javno dostupan podatak. Zakon o lobiranju, koji nije donet ni 2008, kako je bilo predviđeno antikorupcijskom strategijom iz 2005, ni u 2014, kako je predviđeno aktuelnim strateškim aktom, trebalo bi da uredi, između ostalog i obavezu državnih organa i službenika da obelodane ko je pokušao da utiče na proces donošenja odluka, ako to čini zakonitim sredstvima. Ukoliko je reč o nezakonitom pokušaju uticaja, i sada postoji dužnost prijavljivanja krivičnih dela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, ali je broj podnetih prijava sigurno daleko manji nego broj slučajeva u kojima se takvi uticaji vrše.