Business Joomla Themes by Justhost Reviews

Zakon o ministarstvima – obrazloženje bez obrazloženja

Kod ovogodišnjih izmena Zakona o ministarstvima nije izneverena loša tradicija – da se organizacija izvršne vlasti u Srbiji menja bez obrazloženja na koji način će se to odraziti na obavljanje poslova državne uprave. Razumljivo, to podstiče spekulacije da je stvarni razlog tih izmena pre svega kadrovska kombinatorika, odnosno zadovoljenje ambicija koalicionih partnera ili pojedinaca koji su viđeni za ministarske funkcije.

U preporukama koje je Transparentnost Srbija objavljivala posle svakog izbornog ciklusa, naša organizacija je pozivala da se broj i podela nadležnosti između ministarstava utvrđuju isključivo u cilju efikasnosti rada, a ne zadovoljenja potreba stranaka koje daju podršku Vladi.

Mandatarka za sastav nove Vlade još uvek nije predstavila svoj program, pa je nejasno na osnovu čega poslanicima može biti poznato zašto će biti bolje da se poslovi postojeća četiri ministarstva raspodele na novih sedam ministarstava. Iako se u obrazloženju navodi da će ova promena „doprineti jačanju kapaciteta javne administracije u datim oblastima, što bi dalje trebalo da rezultira unapređenjem stanja u tim oblastima“, za takav optimističan zaključak nema nikakvog osnova. U pitanju je puka preraspodela poslova, iza koje će uslediti preraspodela postojećih službenika iz četiri ministarstva u novih sedam, tako da stvarnog jačanja kapaciteta administracije nema. Jedino je izvesno da će po ovom osnovu ubuduće biti tri ministra više nego do sada, te da će se povećati broj državnih sekretara, sekretara ministarstava, šefova kabineta i specijalnih savetnika ministara.

Vladina Kancelarija za informacione tehnologije i elektronsku upravu će dobiti status „posebne organizacije“. Za ovu promenu takođe nije dato nikakvo obrazloženje, kao što ga nije bilo ni kada je pre pet godina posebna organizacija koja se bavila istim poslovima (tada se zvala Direkcija za elektronsku upravu) naprasno postala služba Vlade i time izgubila deo organizacione samostalnosti.

Formiranje posebnog Ministarstva za javna ulaganja (umesto postojeće Vladine Kancelarije koja se bavila tim pitanjima) sporno je zbog toga što odstupa od resornog pristupa koji je primenjen kod svih drugih ministarstava, jer se javna ulaganja mogu odnositi na bilo koju oblast (npr. saobraćaj, zdravstvo, prosveta). Valja primetiti da ovo nije prvi put da se kapitalne investicije i infrastruktura, kao veoma privlačno mesto za promociju političara, izdižu na ministarski nivo. Ministarstva sličnog naziva, mada sa nešto drugačijim nadležnostima postojala su u periodu 2004-2012, kada su te resore vodili Velimir Ilić i Milutin Mrkonjić. Iz opisa nadležnosti novog ministarstva i obrazloženja ostaje nejasno da li će ubuduće svi kapitalni projekti (npr. i oni iz nadležnosti ministarstva građevinarstva) biti pod ingerencijom novog ministarstva. Takođe zbunjuje to što Ministarstvo finansija zadržava nadležnost da vrši ocenu i praćenje kapitalnih projekata i pored osnivanja posebnog ministarstva za javna ulaganja. Najzad, kao najkrupniji problem ostaje to što odabir i prioritizacija ovih projekata i dalje nisu uređeni zakonom, već samo uredbom Vlade.